Sa dvostrukom nelagodom sedam za tastaturu. Ima li smisla da niskotiražni autor piše književni blog? Naročito onaj ko svojim tekstovima gura prst u oko korporativnom feudalizmu? Zašto bi mladi danas čitali kada su navikli da o svetu i životu saznaju gledajući klipove na internetu? Zašto bi svoje vreme poklonili piscu koji insistira na odnegovanoj rečenici i čiji su junaci opskurni tipovi? Na posletku, zašto čitati tekstove koji su višeslojni, puni aluzija i alegorija i koji razobličavaju ovu stvarnost u kojoj tako veselo živimo?

Prijatelji me teše da ima i drugačijih čitalaca. „Ima“, odgovaram, „kao što je u Evropi prožetoj dogmom o Vaskrsenju bilo gnostika ili bogumila. Dakle, šačica“! Zar nije još Danilo Kiš sanjao o čitaocima koji su čitali iste knjige kao i on?

Pa ipak, i ta šačica, motiviše me da nastavim svoju književnu avanturu…

Kada bih u nekoliko reči morao da objasnim ko su za mene dobri pisci i šta je to dobra literatura, rekao bih da su dobri pisci oni autori koji o svetu pišu sa lakom ozbiljnošću, a da je dobra luiteratura ona vragolija duha koja će za večnost sačuvati naš delić vremena. Zato Vama koji ovo čitate želim da sopštim da se ne bojim da kažem ono što mislim, i da je u redu što ću Vam na ovom mestu govoriti o sebi jer pisci to oduvek čine. Pisci nam saopštavaju svirepe istine odraslih i podsećaju nas da u njihovoj koži nismo bili, da nismo mislili njihove misli, voleli, mrzeli ili patili kao oni…

Ja ne pišem za pokoljenja kao što je to tvrdio da radi Džon Fante koga je za života, kritika vrlo elegantno prećutala. Ako se kontinuirano bavite književnošću šanse da ne vidite vrednost i potencijal romana „Upitaj prah“, zaista su male, ali ako za odgovorima tragate dublje, shvatićete da nema svako sreće kao Tomas Vulf da njegov rukopis pročita urednik koji je čovek od duha i koji uz to nije i trećerazredno piskaralo…

Naravno, kako vreme prolazi stvari postaju prizmenije i banalnije.

Savremena izdavačka produkcija ima samo jedno ali zato zlatno pravilo i njega mi je otkrio Dovlatov. „Sve što ima veze sa stvarnošću nije za objavljivanje“!

Pokušajte da kod bilo kog izdavača objavite roman koji se kritički referiše na period od 2000. do 2012. godine, i shvatićete o čemu Vam govorim. Nije žalosno stanje srpske književnosti ni slučajno, ni prolazno – ono je proizvod višedecenijske negativne selekcije koja je odustala od književnih i prihvatila ideološka merila i to ona najgora, dogmatska…

Roman za koji pokušavam da Vas zainteresujem odbilo je više od trideset izdavača. Samo u dva slučaja dobio sam suvisle odgovore iza kojih sam naslutio žive ljude čije sam estetske i poslovne razloge spreman da posle svega, uklešem u kamen. Jedan gospodin je moj rukopis odbio sa argumentacijom da je „svako mesto u romanu jako“. Drugi je bio pragmatičniji, napisavši, „da on vidi da ja pišem sjajno, ali da danas niko ne objavljuje nepoznate pisce“! To me je podstaklo da obojicu ovekovečim u ovom romanu i da im se zbog invektiva koje su ovu knjigu učinile boljom nego što je u prvi mah bila, na ovom mestu zahvalim.

Kada malo bolje razmislim, pomenuta gospoda su u pravu. Književnost je danas zanimanje iz ideološkog i korporativnog spektra…
Iskren da budem, i moja neknjiževna egzistencija odiše izvesnom uznemirenošću pred činjenicama. I na kraju pete decenije, moja racionalnost je upitna! U biblioteku odlazim češće nego na piće sa drugarima. U širokom krugu zaobilazim jubileje bendova na kojima sam odrastao i radije idem na Kolarac kao pre neki dan, kada sam imao zadovoljstvo da slušam Danila Trifonova i njegovo briljantno izvođenje Skrajbinovog koncerta za klavir broj 5. Umesto da, dok sam još zdrav, položim vozački ispit i svoju ženu oslobodim konstantne frustracije, ja u ovim godinama otkrivam lepote jedrenja, francuskog jezika i igram amatersku tenisku ligu u kojoj uglavnom gubim…

Kada još jednom stavim prst na čelo, moja najsnažnija veza sa savremenošću je u činjenici da sam posle dve decenije sa Jamisona prešao na Bushmil.
Priznajem, postajem matorac. Oduševljavam se Dostojevskim i Prustom umesto da naučim da budem praktičan. Tagovanje je za mene nemoguć pojam isto kao i bindžovanje i sve u svemu, grozim se anglo – srpske jezičke redakcije za koju je samo pitanje vremena kada će od poluintelektualaca i zvanično biti prihvaćena. U književnosti mi je odvratan jeftin populizam isto kao i matrica o kolektivnoj krivici. Iz higijenskih razloga bežim i od evro-fanatika i od Srba unitarista.

Ali zato kao uzor imam Dostojevskog i njegove „Letnje beleške o zimskim utiscima“ i možda još Lešeka Kolakovskog i onu razorni knjižicu koju nije preporučljivo nositi u krevet jer će Vam ukrasti san, „Mini predavanja o maksi stvarima“. Činjenica da su mi uzori Rus i Poljak, dva nepomirljiva kulturna i umetnička karaktera, dovoljno govori o mojim krajnostima kao i o sudbini svih koji misle svojom glavom…
Kao mlađi, izučavao sam ovaj fenomen i sećam se šoka koji sam doživeo čitajući „Razgovore sa Milanom Kašaninom“, koje je priredio Kosta Dimitrijević. Na jednom mestu, najveći gospodin srpske kulture (uz možda još Sretena Marića i Slobodana Jovanovića) mršti se na pomen jurodivoga i kaže: „Naša posleratna literatura je takva jer svi pisci čitaju Dostojevskog…“ A Milan Kašanin je bio intelektualac evropskog značaja i dometa. Možda je on kao srkrajnut i ponižen u posleratnom Beogradu naslutio da je naša sredina plodno tle za lokalne Raskoljnikove i Stavorgine ili mu je možda kao odnegovanom frankofilu teorija da dva i dva u životu nisu uvek četiri, bila strana i neprihvatljiva? A Dostojevski je pisao upravo o tome, da uprkos svemu, u životu dva i dva često nije četiri…

Inače, ako niste znali, „Letnje beleške o zimskim utiscima“ su najčitanija knjiga Dostojevskog za njegova života. Nešto manji uspeh je doživela duža novela „Večni muž“ čija je srednjišnja tema ljubomora i roman „Zločin i kazna“ čija centralna tema nije samo ubistvo babe – kamatašice već i želja glavnog junaka da ustane protiv sveta koji živi samo zarad interesa i „koji sem materijalnog užitka nema drugog poticaja“.

Moj mladalački idol, Bela Hamvaš, predvideo je da će neko već napisati američku verziju „Zločina i kazne“ u kojoj Rođa ukradenim novcem uspešno završava fakultet, ulazi u Parlament, gradi karijeru i stiže čak do Ministra, te se na kraju ženi lepoticom milionerkom…

Neka je proklet Bela Hamvaš i mađarska književnost. Ukrao mi je temu koja je mogla da me proslavi…

O ovakvim i sličnim svirepim istinama odraslih biće reči u ovom blogu a ovo je njegova premijera.

Na dobroj literaturi odnegujte duh.

Ostajte mi zdravo…

Prijavi se na mailing listu

Saznajte više o najnovijim knjigama i promocijama.